Just an Illusion

Pokušavam zadnje vrijeme posložiti kockice svog života onako kako bi trebale biti. Bile su poprilično pomiješane na povećoj šarenoj hrpi.
Ne mogu reći da gradim iz temelja. Više improviziram, slažući određene dijelove kao puzzle. Počinjem od jednog ruba, tražim pripadajuće dijelove i stavljam ih na svoje mjesto. Kada zapnem na jednom dijelu, počinjem na drugome. Pokušavam tako suziti sliku prema sredini. Recimo da uspijeva. Iako pješčani sat neumitno curi.
Pretapaju se boje, teško ih je razlikovati. No, ide.. polako doduše.. ali vidi se napredak.

S vremena na vrijeme, kao da zapuhne vjetar i olabavi novonastale spone. Unese nemir. Prokleto nepotreban nemir.

Pitam se je li svjesna da parkiranjem auta ispred mog ulaza, svejedno još uvijek donosi nemir. Koliko god ja to ne htio priznati i izbjegavao pokazati reakciju… Čemu je uopće potrebno zalaziti u kvart u kojem se inače gotovo nikad ne zadržava.

Možda moja otresitost zadnji puta nije bila primjerena, ali zar je tako teško shvatiti da više nije isto. Zar zaista misli da još vjerujem u "Ruby Tuesday" i da mi je i sada dovoljno da se samo pojavi s vremena na vrijeme pa da se sve zaboravlja… Ne nije

Ne, " moje rane dalje peku…" samo što si više ne mogu dozvoliti to ponovno zanemariti. I pokazati. zalizujem ih polako , negdje u mraku svoje kućice, svog zatvorenog svijeta.

Ne možemo se praviti kao da se ništa nije dogodilo. Dogodilo se. Mnogo toga.
Ja sam već dugo odigrao svoj potez. Uvjeren u njega, odigrao sam ga svim bićem. Sve dalje je samo simultanka da se ubije vrijeme.

Shvati, dijete drago, ukoliko želiš igrati velike igre, one se ne igraju tako. Davno sam te još učio da laži i igre nisu jako oružje. Da si mnogo jača otvorenošću i istinom. Ako si sigurna u njih.

Tvoj je izbor…. koju ćeš kartu odigrati. Ne zaboravi da zastavica na satu samo što nije pala.

Ionako sve manje pratim tu ploču…

Ne… nije nesreća, što me se ona ne seća
Nesreća je što se ja nje sećam…

…mogla bi početi priča Đoletovim riječima.
Mislio je… vjerovao .. da su neke stvari izblijedile. Da "vrijeme liječi sve rane". Tako se barem činilo.

Počeo je vjerovati da je našao svoj mir. Da nema više potrebe za lutanjem.
Bilo je dobro neko vrijeme… Čak je vjerovao da ponovno voli…

Odjednom… još uvijek pokušava pronaći razlog… vratile su se ponovno slike nekih sretnih, prošlih vremena… Daleko od toga da nije sada sretan… ali nešto nedostaje…
Možda neki stih… možda tek samo miris zime.. podsjetili su ne neko prošlo razdoblje. Razdoblje kada se sanjalo… otvorenih očiju. Razdoblje kada se vjerovalo.. u nešto gotovo nemoguće. I kada nije bilo prepreka za bilo što… čak ni u glavama…

Dvoje koje se razumije bez suvišnih riječi… dvoje koje se nadovezuje kao da su jedno… dvoje koje ne žele priznati samima sebi da se vole… dvoje koje su jedno u drugome pronašli onu polovicu koja im je falila.

Ono isto dvoje koje sve to što su imali.. nisu znali odvesti dalje…

…nekada.

Nekada su bili djeca…

Djeca su još malo odrasla… i naučila kontrolirati osjećaje. Djeca su naučila balansirati između razboritog i zanesenog. Naučila su kada treba poslati tek banalni impuls da se ne zaboravi… a kada treba stati…
Naučila su kalkulirati.. svojim osjećajima i tuđima… naučila su cijeniti kalkulacije onog drugog… naučila su se igrati…. mačke i miša. Oboje. Ne znajući uloge…

Doduše… u toj igri ponešto su i izgubili. Izgubili su osjećaj one spontanosti koja je vladala među njima. Izgubili su iskrenost. Oboje. No... možda najbolnije od svega.. izgubili su prijatelje.

Ili su barem sami sebe u to uvjerili….

Previše je jak strah koji osjećaju da bi se pokušali vratiti. Strah od laži. Svoje laži. Svoje neiskrenosti
Potreba za drugom stranom previše je jaka da bi se smjela priznati. Lakše je sakrivati ono iznutra.
Za istinu još vjerojatno nisu spremni. Ili se boje… jer …

… morali bi ponovno ogoliti sebe.... onako .. do kraja…. kao nekada…

… kada su bili sretni…

Tada… su postavili visoke standarde… oboje… jedan drugome…. koje uporno traže i dalje… negdje drugdje.

I svaki put.. dolaze do istih zaključaka….. ali se boje…. jer….

… nekada su bili sretni… i nisu znali sačuvati sreću.

Mogu li znati… drugi put?

Eh zlato moje… smiješno mi je tvoje pitanje…

Jesi li ikad pomislila zadnjih mjeseci da moje bezizražajno lice i nedostatak osmijeha … vidiš samo ti?
Je li ti možda prošlo kroz glavu da sam nekoliko minuta prije pjevušio uz božićne pjesme s prašnjavog radija u kutu kancelarije? Da se lice uozbiljilo kada sam vidio tvoj auto na ulazu u dvorište?
Da... znam da je pomalo nevjerojatna izgledala Marinina priča o prošlom petku i ranojutarnjem dolasku kući nakon što smo potrošili zavidnu količinu Bavaria. Ne liči mi to, zar ne? Ne za tebe … :-)
Možda bi trebala razmisliti o svom pitanju zašto nisi obaviještena.
Možda ti i prođe kroz glavu da već dugo živimo u različitim svjetovima, i da u mome više nema mjesta za tebe. Da postoji neki drugi svijet u kojem živim, nevezan za tebe, u kojem uloge igraju neki drugi ljudi.

Maska bezizražajnosti zapravo i nije maska. To je jednostavno moj doživljaj tebe reflektiran kroz prizmu izraza lica.

Nedugo smo pričali.. reče da si naučila neke stvari iz cijele priče…. jesi li stvarno? Povjerovao sam ti ujutro da bi već uvečer podsjetila da nema razloga vjerovati…
Tvoje banalne laži, nekada tako duboko proživljavane, sada su potpuno nebitne draga moja. Već dugo ne obraćam pažnju na njih. Tvoj egoizam više ne boli, nimalo.

U mome svijetu još uvijek nema mjesta za laži. Nema mjesta za glumce. Njima će predstava biti dosadna. Tu se nisam promijenio…

Potrebno je nekad podijeliti ljude na one kojima vjeruješ i one kojima ne vjeruješ više. A tebi, znaš i sama nemam razloga za vjerovati…

Znaš što je najsmiješnije u svemu… to sam primijetio danas… ne uspijevaš više čak ni unijeti nemir… nimalo… čak me ni ne privlačiš više
Žalosno zar ne?... a nekad smo se voljeli…
Znam.. sebično s moje strane… ponekad i ja imam na to pravo :-)

Budi mi dobro… u svome svijetu laži… moj pokušavaj izbjeći, molim te…
bit će ti lakše

U prvi suton jesen je napala na kej
Park se šepurio u žutom k'o stari ušminkani gej
Na uglu Glavne i Dunavske u moj je prostor kročila
Titrava, poput sveće slavske... Senka sa njenim očima

A bila je cvetak... No, to je jučerašnja vest
Svi smo mi Gospodari Sveta tu negde s dvadeset i šest
Naš grad je bio njen lični atelje
Veliki film se snimao
Bila je jedna od tri želje koje sam ikad imao

Za druge je smišljala slatke kolekcije...
Više ukrase... u bojama nežnim i toplim
Za sebe žaketiće od nekih grubih štofova
Nisu vredele lekcije...
Navukla se... na pilule i Dženis Džoplin
I prve paketiće od onih Propalih Grofova
A priču je moju slušala skeptično
Za nju je, naravno, to bilo totalno falš i patetično
Male banalne strasi... Ljubav, ljubomora, čežnja i bol i tom slično
Užas... Patetično

U prvi suton odjednom je zahladilo
Davno sam nučuo da je "na žutom"... (Šta da kažem...) Nije me iznenadilo
Do gala revije smo, eto, napokon stigli...
Dame i gospodo, ofucana kolekcija za strašila
Na koncu priča vodi igli... E, lutko... Super si model sašila

Ja sam pred život istupio naježen... I razdrljen
K'o pred streljački vod u zoru
I strah me... Nepromenjen... Dok metak putuje
Al' sa sudbom se natežem... Onako zagrljen
K'o dve pijane lude na šoru
Znam, kaljavo ordenje na mom kaputu je...

Pričaj mi malo o patetici
Tvoji su sveci za mene tek ubogi mali heretici?
Pričaj mi malo o tome... Ili nemoj?

Đorđe Balašević: Branislava

Jednom kad život ode…u godine…neke…ne tako male da … ne znaš što zapravo želiš, a opet….ne tako velike da još uvijek ne vjeruješ da možeš… onako… istinski… ponovno

voljeti.

Pitaš se.. ima li samoća smisla.
Pronalaziš stvari koje nisi znao cijeniti i koje ti nisu ništa značile nekad.. i poželiš da si ih znao cijeniti više. Pitaš se... bi li to išta promijenilo. Uvjeravaš sam sebe da ne bi i ponovno po tko zna koji put pokušavaš zatvoriti vrata neke …prošlosti.
Pitaš se… radiš li ponovno iste greške i sada… kada je sve naizgled dobro i kada nemaš razloga ne voljeti… a ipak osjećaš se nekako previše samim u cijeloj priči… i nisi spreman ponovno dati sebe .. onako u potpunosti… do kraja… bez rezerve. Uzimaš što želiš i daješ koliko želiš. Bez grižnje savjesti.
I pitaš se… zašto se ne možeš miriti sa samim sobom… zašto se ne možeš promijeniti.. nego još uvijek čekaš…onako šutke… podlo… da drugi ni ne znaju… nekog… kome baš ti želiš… iz samo tebi znanih razloga

dati sve što možeš…. bez razmišljanja… bez rezerve.

Jer … možda bi tada.. ponovno.. osjećao…

ljubav.

Ma kajgod !

Počel sam pisat nekaj o nezadovoljtsvu sa suradnicima, o tome kak masa ljudi ispod tebe ne odrađuje svoj posel i ak nemaš mogućnosti mijenjat suradnike jedino rešenje da odradiš to sam, a to s vremenom dopizdi i počneš bit živčan na cijeli svijet i otresaš se na sve i svakog…
Razjebe ti to odnos u firmi, odnos s prijateljima, odnos u vezi…
ono… kad te sve živcira i počneš bježat od svih da ne ulaziš dalje u sukobe jer znaš da si u pravu al nemreš objasnit budali itd. itd. itd.

U jednom trenutku se počneš pitat ko je zapravo tu lud… jel su svi postali tolko opušteni il jednostavno glupi i ti ne spadaš u ovaj svijet jer možda malo dublje razmisliš o tome kaj, zakaj i kak radiš. Jel problem u njima i kak to promijenit.. il je možda problem u tebi samom? Jesi možda sebe krivo procijenili l već postal malo svojevrsni psihički bolesnik na neke stvari?
Pitaš se zakaj ti se više ne da vidjet nikog iz starog društva i zakaj ti više nije bitno izać van i opit se ko pajcek, a prije je to bil plafon tjedna. Zakaj te ljudi čudno gledaju kad se pokupiš nekud sam sa sobom i radiš stvari koje su samo tebi razumljive i čine ti zadovoljstvo…
pitaš se kak to njima nije jasno da imaš neakav ajmo reć skup i možda nepotreban i neisplativ hobi.. i zakaj misle da si postal freak nekakav.

I oda razbijaš glavu zakaj te niko nemre shvatit i zakaj nisi više zadovoljan ni s ljudima koje si nekad volil. I zakaj si si postavil nekakve strašno visoke kriterije za neke stvari i svrstavaš ljude u nekakve grupe više ili manje udaljene tim kriterijima, dijeliš ih na inteligentne i glupe i sve se manje zamaraš onima drugima i sve ih manje doživljavaš kak privat tak i u poslu…

I pitaš se kud je nestalo onih par interesantnih ljudi s kojima si u jednom trenutku života djelil sve i letil do zvijezda… i na kraju…

pitaš se čemu sve to?

Čemu crnčiš, radiš, stvaraš, ostavljaš nekaj iza sebe.. kad ionako je sve to relativno.. mjerila su različita. Svako ima svoja.

Pitaš se.. a zakaj se zamaraš time…. kad je

tak lepi dan… jedan od zadnjih, kak vele, ovak sunčanih, relativno toplih.

Dan za zgibat malo prije s posla i sjest nekud na neku klupicu i uživat na ovom hladnom suncu.
Popit omiljenu kavu na nekoj zaostaloj terasi, gledat prolaznike i smijat im se, smijat se poruci koja ti je upravo došla jer ti je neko kom se nisi htel dugo javit, odgovoril na poruku i vidiš da nema razloga da se inatite oboje.
Dan je za otić u Maksimir, izvest samog sebe, onak bez razloga. Kupit si kokice i pol ih prosipat a da te uopće nije briga. Dan je za isplazit nekom jezik iz tramvaja i gledat začuđene poglede.
Dan je za namignut nekom komadu koji se isto tak smije blesavo ko i ti. Pa kud puklo da puklo i odvelo.
Dan je za …

BIT SRETAN !!!

Bit malo sretan za sebe.. i ne mislit na drugei o drugima.

Kaj čekate… budite onda.. još ste tu?

I ne zaboravit pjevušit cijelo vrijeme.. nekaj od Tajchi il Severine.. il Minee.. npr. "vrapci i komarci" il tak nekaj.

Hehe, smislio sam opak plan !
Sve u svrhu ispravka nezdravog života…

Sastoji se od slijedećih obaveznih stavki:

1. Ustajanje radnim danom u 6.00 (umjesto u 6.40, zadnji čas)
2. Obavezno vježbanje ujutro, cca 15-20 minuta (do sad nije bilo vježbanja)
3. Obavezan doručak ujutro ( do sad nije bilo doručka, često puta ni ručka)
4. Truditi se uhvatiti što više vremena za normalan ručak (ili je bio u 10 minuta ili ga nije bilo)
5. Na spavanac oko 23.00, 7 sati sna bi trebalo biti dovoljno (do sad sam se znal već i ranije srušit u krevet)
6. Izbjegavat masnu hranu
7. Izbjegavat teške i obilne večere
8. Ne pušit
9. Bit dobar
10. Ne se nervirat na poslu


Baš me zanima kolko dugo ću imat volju vježbat i ranije ustajati :-) )
I prvo moram popušit još ove dvije kutije kaj sam ranije kupil :-)

Nije me bilo podosta dugo. A šta da vam pričam. Nije se događalo ništa vrijedno spomena... Zapravo... događalo se.. ali nije bilo vremena, volje, inspiracije pretočiti neke stvari u riječi. Dogodile su se opet neke zbunjujuće stvari. No... ostali smo koliko toliko mirni. Ne srljamo ovaj puta, naročito ne s emocijama...

Prazneći neke stare foldere i brišući mailove, naiđoh na jedan.. koji je tada sve govorio. Tada?!..... a što je danas?.... naučili smo puno... još uvijek vjerujemo u snove... malo više slušamo razum.. i tako se priča vrti u krug...



Razdoblje šutnje je prošlo... neke stavri su se promijenile... neki pogledi su ostali isti.... može li se dalje?

Just an illusion....

Ponekad … samo… neki nepoznat vjetar pomiješa misli i donese neki tužan osmijeh na lice…

Nije me relativno dugo bilo. Recimo da nisam stigao.
Zapravo, nisam imao razloga. Dani su prolazili previše brzo, ne ostavljajući mjesta za sebe, ne ostavljajući mjesta za nemire.
Tek ponekad, uglavnom prije spavanja, nakon preslagivanja kockica prethodnih i predstojećih dana, prolazile su sobom slike nekih lica.
Jedan susret, negdje kasno u noći pred ulazom u zgradu, neočekivan… Ne znam tko je bio više zbunjen. Iznenađujuće… čak ni na trenutak, srce nije ubrzalo svoj ritam. Ruka nije zadrhtala otključavajući rata. "Bezvezno zdravo, i kimanje glavom" bilo je dovoljno, čak i za nekad veliku ljubav. Lagao bih kad bih rekao da nisam te noći razmišljao o "pisamcu na displayu". Ne, nisam ga želio ovaj puta jer… praznina je ostala prevelika da bi se odgovorilo korektno.

Jedno drugo lice… ponovno sve češće negdje u kuloarima dana, probudilo me jutros. Razlog ne znam. Ne znam zašto je feeling bio tako jak. Zapravo sve je jači zadnje vrijeme. Kao da će se nešto dogoditi. A znamo da neće…
Davno su postavljena pravila koja, zbog nekih razloga, nećemo prekršiti. Mogli bi raspravljati o tome jesu li razlozi opravdani ili ne. Mogli bi pričati o ljubavi. Mogli bi pričati o ponosu. Mogli bi pričati o budalama.
Predugo bi trajao razgovor…

Jednom sam, nakratko, vidio zvijezde. Jednom sam, nakratko, gotovo živio san. Onaj svoj.. u tri slike…
Srušio sam ga. Naprasno. Glupo. Naivno.
Oprosti.

Nedostaješ.

Koliko god se trudio, koliko god pokušavao zaboraviti… ne ide.

Sada, kada bi trebalo sve ići lagano, kada je sve postalo otvoreno, ponovno isto, ponovno onaj… ja. Ne mogu protiv sebe.

Zaboravih likove koji su značili daleko više, koje sam poznavao mnogo bolje, koje sam… volio, ali…
ne i jedno …. slučajno, neplanirano, neupoznato…. prekrasno lice.

I pokušavam biti koncentriran, pokušavam biti fer… prema drugima, prema sebi. Pokušavam prihvatiti jednu svoju glupost.
Naizgled uspijevam, izvana. Ali ne i iznutra. "Lome me vali", negdje duboko unutar mene. Pitam se zašto ne može drugačije. Zašto nije lakše samo zaboraviti, kao i druge…?

Jesi li stvarno bila u pravu kada si rekla: "Srest ćemo se mi opet.. negdje…., osjećam to"
Jer… vrijedilo bi… znaš to, zar ne?

Ne ide.
Jednostavno fališ… previše.

Trebao je to biti novi udar. Snažan. Trebao me poljuljati, vratiti unatrag, skrenuti s pravca koji sam zamislio i kojim idem.
Trebao sam ostati zatečen, iznenađen. U panici, bez izlaza, bez rješenja. Tako mi je barem najavljeno. Onako potiho.
"Zanima me kakvu će facu složiti", bile su riječi.
Neki su već prerano uživali promatrajući onako poskrivečki. Tražili su znakove nervoze, panike, očaja na mom licu.
Očekivalo se da molim. Očekivalo se da opet progutam knedlu i pognem glavu…

Ne ovoga puta. Ne više.
Glavni čin se ovoga puta odigrao na nekoj drugoj pozornici. Daleko od ionako nebitnih statista i nevažnih rola.
I… na žalost svih onih koji su očekivali slom, dogodilo se upravo suprotno. Neka druga lica su ostala poprilično iznenađena, glave su ostale pognute, pogledi spušteni…
Na mom se ocrtavao diskretan osmijeh i jedan gotovo zaboravljeni sjaj u očima. Onaj prkosan. Kada te ništa ne može zaustaviti…
I opet nisu shvatili što se dogodilo i da mi je zapravo učinjena usluga. Pokušaj ponovnog nametanja svojih pravila nije im prošao ovaj puta. Naučio sam držati konce u svojim rukama i kontrolirati situaciju. Naučio sam se čuvati.

Nakon dugo vremena javio se ponovno onaj potpuni osjećaj želje. Želje za stvaranjem pomiješane sa gotovo bezgraničnom voljom za ići naprijed. Ovaj puta ponovno sa gotovo stopostotnom sigurnošću da je odluka bila ispravna i najbolja. Bez sumnje u izbor.
A volim taj osjećaj. Daje još više energije. Daje polet. Zanos. Snagu. I tada je sve lako…

Sjeda mnogo stvari na svoje mjesto zadnjih dana. Neke druge priče poprimaju svoje boje. Nove. Ali sve u svemu, nije loše. Raduje me što ponovno vidim svoje zvijezde. Gubile su se mjesecima negdje… u nekim oblacima. Sada ponovno sjaje.

Jedna jutrošnja pjesma, nevezana uz zadnje dane. Čisto za moj gušt. Možda prigodna, možda ne. Možda bih i trebao nekome reći "oprosti", možda bi to trebao reći netko drugi. Nema veze. "Moglo bi bit…"

Love you all :-))